INFOGRAFIKA / Tko u EU troši najviše na oružje, a tko najmanje i gdje je tu Hrvatska

Sve članice Europske unije koje su ujedno članice NATO-a prvi su put 2025. godine dosegnule saveznički cilj od 2 posto BDP-a za obranu.

Međutim, detaljniji pogled na podatke pokazuje Europu podijeljenu na dva dijela: nekolicinu država na istočnom krilu Saveza koje ubrzano povećavaju vojnu potrošnju te veliku skupinu zemalja koje ostaju na samom minimumu.

Istodobno, prema nedavnom izvješću Oxford Economicsa, oko 40 posto sredstava namijenjenih za nabavu vojne opreme završava kod dobavljača izvan Europske unije.

Oružje se kupuje više no ikad

Europske vlade danas za obranu izdvajaju više nego u bilo kojem razdoblju od Hladnog rata. Ipak, rast vojnih sposobnosti nije jednak impresivnim brojkama koje se pojavljuju u proračunima.

Prema podacima SIPRI-ja koje je Euronews objavio u travnju, europske članice NATO-a povećale su obrambene izdatke za 14 posto tijekom 2025. godine, na približno 739 milijardi eura, što predstavlja najveći godišnji rast još od 1950-ih godina.

Ukupno su članice EU-a unutar NATO-a za obranu izdvojile 2,5 posto BDP-a, što je povećanje od 0,4 postotna boda u samo jednoj godini. No baltičke države, Poljska i Danska ostale su daleko ispred ostalih, sa izdvajanjima većim od 3 posto BDP-a.

Koje europske zemlje najbrže jačaju vojsku?

Na vrhu ljestvice nalazi se Poljska, koja je 2025. godine za obranu izdvojila 4,48 posto BDP-a — više nego dvostruko od starog NATO-ova cilja i više čak i od Sjedinjenih Američkih Država, koje su izdvajale 3,22 posto BDP-a.

Slijede Litva s 4 posto, Latvija s 3,73 posto i Estonija s 3,38 posto BDP-a.

Obrazac je vrlo jasan: države smještene na istočnom krilu NATO-a, najbliže Rusiji, uvjerljivo predvode po vojnoj potrošnji.

Nordijske zemlje čine sljedeću skupinu. Danska je izdvajala 3,22 posto BDP-a, Finska 2,77 posto, a Švedska 2,51 posto. Posljednje dvije zemlje tek su posljednjih godina napustile desetljeća vojne nesvrstanosti i pridružile se NATO-u. Grčka, koja tradicionalno mnogo ulaže u obranu zbog odnosa s Turskom, izdvajala je 2,85 posto BDP-a.

Naoružavanje kao pokretač gospodarskog rasta

Oxford Economics procjenjuje da će upravo Poljska, baltičke države i nordijske zemlje i dalje predvoditi rast te da su neke od njih već na realnom putu prema izdvajanjima od 5 posto BDP-a do 2035. godine.

"Povećanje obrambene potrošnje postalo je jedan od rijetkih pozitivnih pokretača gospodarskog rasta u Europi usred niza negativnih šokova“, rekao je ekonomist Oxford Economicsa Tomas Dvorak.

Dodao je kako očekuje da će se trend nastaviti, posebno zbog njemačkog fiskalnog poticaja koji bi mogao pozitivno djelovati i na ostale članice Europske unije.

Zemlje koje rade tek ono nužno

Na drugom kraju ljestvice nalazi se velik broj država koje su 2025. godine dosegnule NATO-ov prag od 2 posto BDP-a i na tome stale.

Italija je izdvajala 2,01 posto, Francuska 2,05 posto, dok su Španjolska, Belgija, Portugal, Češka i Luksemburg bili točno na 2 posto.

Vrlo blizu su i Slovenija, Hrvatska, Slovačka, Bugarska i Mađarska, čija su izdvajanja bila između 2,02 i 2,06 posto BDP-a.

Neke zemlje već sada usporavaju rast. U Mađarskoj i Češkoj obrambena potrošnja kao udio u BDP-u prošle je godine čak i pala.

Oxford Economics procjenjuje da će EU tijekom 2026. povećati obrambenu potrošnju tek za dodatnih 0,1 postotni bod, na ukupno 2,6 posto BDP-a, što predstavlja gotovo stagnaciju nakon snažnog rasta u kojem su Njemačka, Italija i Španjolska povećale izdvajanja za približno pola postotnog boda.

Svi su ispunili cilj, ali brojke kriju više od toga

Prema Oxford Economicsu, obrambena potrošnja tijekom 2025. rasla je nešto brže od očekivanja, a veći dio novca ostao je unutar Europe nego što se predviđalo.

Ipak, dio povećanja rezultat je računovodstvenih pravila, a ne stvarnog povećanja vojnih sposobnosti.

Podaci NATO-a temelje se na samoprijavljenim brojkama i evidentiraju se prema novčanim isplatama. To znači da predujmovi za višegodišnje ugovore mogu povećati statistiku godinama prije nego što oprema uopće bude isporučena.

Neki ulaganja u civilne institucije pokušavaju prikazati kao vojna

Novi cilj uključuje i dodatnih 1,5 posto BDP-a za "obrani povezanu infrastrukturu“, pri čemu još ne postoji jasna definicija što se točno pod tim podrazumijeva. Oxford Economics navodi i primjere prema kojima pojedine vlade pokušavaju civilne projekte, poput bolnica, prikazati kao dio obrambene potrošnje.

Najveći dio stvarnog povećanja ipak se odnosi na vojnu opremu.

Nabava opreme zaslužna je za približno polovicu ukupnog povećanja obrambene potrošnje od 2021. godine te danas čini oko trećinu svih obrambenih izdataka, dok je prije pet godina činila četvrtinu.

Cilj kojem se gotovo nitko nije približio

Pravi izazov predstavlja novi NATO-ov cilj.

Na summitu u Haagu dogovoreno je da države članice do 2035. godine trebaju izdvajati ukupno 5 posto BDP-a za obranu, od čega najmanje 3,5 posto za osnovne vojne potrebe.

Prema tom kriteriju gotovo cijela Europa još uvijek značajno zaostaje.

Prosjek NATO-a u 2025. godini iznosio je 2,76 posto BDP-a.

Osim Poljske, Litve i Latvije, koje su već iznad novog temeljnog praga, sve velike europske države morale bi povećati izdvajanja za između jednog i jednog i pol postotnog boda BDP-a. Italija, Španjolska, Belgija, Portugal, Češka i Luksemburg morale bi povećati izdvajanja za punih 1,5 postotnih bodova.

Gdje zapravo završava novac?

Za europsku obrambenu industriju nije presudno koliko se troši, nego gdje taj novac završava.

Oxford Economics procjenjuje da se oko 40 posto europske potrošnje na vojnu opremu odnosi na uvoz iz država izvan Europske unije.

Drugim riječima, gotovo dva od svakih pet eura namijenjenih vojnoj opremi odlaze proizvođačima izvan EU-a.

Najveći dio tog novca odnosi se na sustave koje Europa još uvijek ne može proizvoditi u dovoljnim količinama: projektile dugog dometa, sustave protuzračne obrane, sustave ranog upozoravanja, transportne kapacitete, borbene zrakoplove pete generacije te velike bespilotne letjelice. Europa je također ovisna o uvozu mikročipova te riskira zaostajanje u razvoju vojnih sustava temeljenih na umjetnoj inteligenciji.

"Europa ima složenu i razvijenu obrambenu industriju, ali ograničeni početni kapaciteti i nedostatak određenih tehnologija znače da se značajan dio vojne opreme i dalje mora uvoziti“, zaključio je Dvorak.